Zoja Odak

Piše: Željko Rogošić, 19.08.2003. | Nacional br. 405
INTERVIEW
Zoja Odak - Novi trijumf splitske kazališne prvakinjeRazgovor s dramskom prvakinjom splitskog HNK, koja je u karijeri često glumila uloge antičkih junakinja, a na 'Splitskom ljetu' ostvarila zapaženu ulogu Alkestide rađene prema Europidovoj tragediji, o nizu njenih uloga u teatru, na filmu i televiziji, kazališnim počecima u splitskom kazalištu mladih, centralizaciji kulturnog života u Zagrebu te što bi učinila da je intendant matične kazališne kuće

Sve značajnije nagrade u kazališnom životu bivše Jugoslavije Zoja Odak je pokupila 1988. godine, za ulogu Euripidove "Elektre"Zoja Odak je ponovno na “Splitskom ljetu” ostvarila vrlo zapaženu ulogu iz ciklusa antičkih heroina, glumeći Euripidovu Alkestidu koju je na sceni u selu Tugare, na padinama Mosora, postavio Zlatko Sviben. No nacionalna dramska prvakinja, kako službeno glasi Zojina titula, davno se susrela sa Euripidom. Sve značajnije nagrade u kazališnom životu bivše Jugoslavije Zoja Odak je pokupila 1988. godine, za ulogu Euripidove “Elektre”. Klitimenestra, a potom i druge antičke herojine, kaže Zoja Odak, otvorile su joj vrata mnogih teatarskih kuća, filma i televizije. Zoja će potom postati vrlo popularna među širokim gledateljstvom zahvaljujući ulozi Blanke u TV seriji “Inspektor Vinko”. Kitty u predstavi “Kamov smrtopis” Slobodana Šnajdera, Aristofanova Lizistrata, Laura u “Dundu Maroju”, Dol Common u Jonsonovu “Alkemičaru”, Uršula u “Ribarskim svađama”, Melita u Krležinoj “Ledi”, tek su neke od uloga koje su obilježile njezinu kazališnu karijeru. Ovo ljeto, zajedno s brojnim ansamblom HNK, na čelu s Mustafom Nadarevićem i Milanom Pleštinom, ona glumi u “Alkestidi”, o ženi koja se žrtvuje i umjesto svoga muža Admeta odlazi u smrt. “Nisam umorna, iako smo naporno radili. Svaki dan putovanja, probe, predstave. Ali, htjela bih reći da su nam Tugare pravo otkriće. Rijetko se gdje sretnu ljudi koji su spremni sve učiniti za glumce”, kaže Zoja Odak.

'Leže mi uloge antičkih heroina: da sam u Francuskoj, možda bih glumila Ivanu Orleansku' 'Vjerujem da sam potpuno atipičan primjer glumice: skeptična sam, cinik na neki način, i nisam lakovjerna' 'Umjetnički i glumački status kod nas je povlašten: iako nismo preplaćeni, za razliku od tolikih ljudi po tvornicama ipak ne ostajemo bez posla' NACIONAL: Kako su se mještani Tugara ponašali na probama? – Stalno su bili na probama. I djeca i starci. Shvatili su Alkestidinu tragediju, i njezinu ljubav i žrtvu. Možda je u mentalitetu naših starih žena to i normalno. Žrtvovati se za djecu, obitelj.

NACIONAL: Zašto Alkestida tako silno želi otići u smrt umjesto muža? – Euripid i uopće grčka drama su ženu uzdizali na vrlo visoku razinu, stavljali na pijedestal. Što se tiče uloge Alkestide, to je bez obzira na teoretičare, jedna od najnezahvalnijih uloga za glumicu. Jer, Alkestida ima svoju ariju, visoki C, i potom umire. Bajkovito je da danas, 2003. godine, žena ode u smrt samovoljno, i dade život za svoga muža. Time se otvara pitanje zašto smo prestali biti požrtvovni u obitelji ili za druge ljude. Alkestida je doduše jasno rekla da je imala izlaza. Mogla se udati za drugoga ili vladati zemljom nakon muževe smrti.

NACIONAL: Vama to nije prva uloga vezana za Euripidova djela. Glumili ste u njegovoj “Elektri”, i prije petnaestak godina dobili mnoge nagrade. – Činjenica je da sam u svojoj karijeri imala jako dobar antički ciklus. Kada? Najlakše je reći prije rata. Euripidove Klitemnestru i Alkestidu, Aristofanovu Lizistratu i niz drugih. Euripidiova “Elektra” u režiji Paola Magellija me 1988. godine odredila i digla, po mišljenju kritike i publike, u sam vrh hrvatskog teatra. Po svim nagradama koje sam primila, po turnejama i gostovanjima, “Elektra” je moja najsjajnija kazališna predstava. Ta uloga mi je donijela prestižnu hrvatsku nagradu “Dubravko Dujšin”, za nju sam dobila “Zlatni lovorov vijenac” na Sarajevskom MES-u. Sve do uspjeha na BITEF-u. O mojoj Klitemnestri su se pisali kazališni eseji, primjerice Tolja Kudrjavcev, čak i Dragoš Kalajdžić. Kalajdžić, jedan od najvećih intelektualaca bivše države, koji se u ratu, nažalost, svrstao uz neprihvatljivu, grozomornu, velikosrpsku ideologiju, napisao je veličanstveni esej o meni kao hrvatskoj glumici, te da se u hrvatski teatar mora dolaziti zbog Zoje Odak. Sve te uloge i pohvale su mi donijele smještanje u sam jugoslavenski i hrvatski glumački vrh. I to sa antičkim repertoarom, što nije bilo ni malo lako. Tom nizu uloga treba dodati i moj nastup u “Mladoj Antigoni” Tonča Petrasova Marovića s kojim smo išli na Sterijino pozorje. Potom sam, opet sa Magellijem, radila Euripidovu “Helenu”. Hoću reći da mi leže uloge antičkih heroina. Da sam u Francuskoj, možda bih glumila Ivanu Orleansku.

NACIONAL: Je li ta usmjerenost na antičke junakinje imala, možda, i negativnu stranu? – To što sam glumila u antičkim dramama ne znači da sam bila strogo fahovski usmjerena. Stalno sam bila vezana za Euripida i to u njegovim najsjajnijim djelima i najblistavijim kazališnim događajima. Uvijek sam bila spremna igrati i neku komediju, ali i Krležu. Igrala sam Uršulu u “Ribarskim svađama” Carla Goldonija u režiji Vanče Kljakovića. S Vančom sam radila i ”Šjoru Filu”, Eduarda de Filippa, godinu kasnije. Glumila sam Filomenu Luštrinu i s tom ulogom gostovala na Međunarodnom festivalu o Eduardu de Filipu. Kada je o Krleži riječ, 1994. godine osvojila sam nagradu “Marul” na Marulovim danima, za ulogu Melite u “Ledi” Miroslava Krleže, u režiji Želimira Oreškovića. Usto, još 1987. godine nagrađena sam “Majskom nagradom” Društva dramskih umjetnika Hrvatske za ulogu Truse u “Bljesku zlatnog zuba” Mate Matišića, u režiji Marina Carića.
Grčka civilizacija je njegovala status žene, imala takav liberalizam kojega bi se mi u ovoj državi tek morali usuditi doseći. Moram se prisjetiti Aristofana koji potpuno ironizira muški rod. Lizistratu uzima kao modernu Amazonku koja kaže: “Uskratit ćemo seks muškarcima ako ne prestanu ratovati!” Da se takvo nešto dogodilo ovdje prije ili u tijeku rata, molim, to bi nešto značilo. Teatar mora ići ispred svoga vremena, naznačiti događaje koje slijede, signalizirati poremećaje, loše strane života i društva, a ne zaostajati za događajima. Mi moramo raditi ono što je svojevremeno radio Molier. Zalažem se za teatar koji će biti odvažan i hrabar, makar malo ispred svoga vremena.

NACIONAL: Što se sve događalo nakon “Elektre”, koja je bila vaš najveći kazališni uspjeh? – Krajem 80-ih i početkom 90-ih ostvarila sam cijeli niz dobrih uloga u kazalištu, na filmu i televiziji. Nikako ne smijem zaboraviti “Hrvatskog Fausta” Slobodana Šnajdera koji je digao veliku prašinu na prostorima bivše Jugoslavije. I u toj predstavi sam ostvarila jednu od odličnih uloga. “Hrvatski Faust” je doživio dvije premjere, u HNK Split i u Beogradu. Naslovnu ulogu u Beogradu igrao je Miki Manojlović. Sve što je vrijedilo u glumačkom vrhu, svi glumački tigrovi bivše Jugoslavije glumili su u splitskoj i beogradskoj predstavi “Hrvatskog Fausta”. To je bio veliki boom. U Hrvatskoj se progovorilo o stvarima o kojima se rado šutjelo. Režiser hrvatske predstave je bio Dino Radojević. Glumila sam Margaritu, a moji partneri su bili Boris Buzančić, Vanja Drach i Josip Genda.

NACIONAL: Masovnu popularnost vam je donijela tv serija “Inspektor Vinko”... – Upravo mi je “Hrvatski Faust” donio ulogu u humorističnom tv serijalu “Inspektor Vinko” u režiji Kreše Golika. To je bila jedna od najgledanijih serija i donijela mi je najveću popularnost. Glumila sam modernu intelektualku Blanku, s obitelji, i bez zaposlenja, s Ivicom Vidovićem. Bili smo sjajan par. Ta serija bila je gledana jer se bavila pitanjima iz suvremenog života. Radilo se o porijeklu imovine. Raditi s Golikom i plejadom zagrebačkih glumaca bilo je veliko zadovoljstvo. Imala sam sreću da sam na filmu i televiziji radila s ljudima koji su imali težinu. Uloga Blanke u “Inspektoru Vinku” mi je donijela naslovnu ulogu u filmu “Ada” sarajevskog režisera Milutina Kosovca. “Ada” je otišla na Međunarodni festival Bergamo Sanremo, na kojima sam dobila posebna priznanja. To je bilo divno. Nagrada koja nije došla ni po kakvom ključu. Shvatila sam da radim dobro. Ja nisam gavelijanac, nisam završila zagrebačku Akademiju, nikome nisam bila podložna. S Krstom Papićem sam 1992. godine snimila film “Priča iz Hrvatske” i za ulogu Marije dobila “Zlatnu arenu” na Pulskom festivalu.

NACIONAL: Kako ste zapravo počeli glumiti? – Rekli su: “Mala je talentirana!” U Sarajevu sam diplomirala teatrologiju i književnost. Ali, glumiti sam počela, kao i velika većina splitskih glumaca, u tadašnjim “Titovim mornarima”, danas Gradskom kazalištu mladih. Rekli su mi da sam doista talentirana, i zaključili da me moraju dovesti u veliki teatar, dakle, HNK. Mogu reći da sam imala silnu volju i da sam uporno i marljivo radila. Puno dobrog mi se dogodilo baš zato što sam bila iz Splita. Može se i iz ovog grada napraviti respektabilna karijera. Ali, prema karijeri imam odmak. Ja ne bi ostavila malu bebu i otišla raditi ili kasno rodila da ne propustim film. A to naše glumice rade, jer to je logika “sad, pa više nikad”. U situaciji kada nema glumačkog kvaliteta ili kontinuiteta, kriterij može biti samo tko ima ruse kose ili bolje grudi. Tako jedna glumica smjenjuje drugu.

NACIONAL: Glumite uloge jakih žena. Jeste li privatno jaka žena? – Mislim da nisam povodljiva. Ne donosim zaključke naprečac, a da sama ne dođem do nekih ocjena. Vjerujem da sam potpuno atipičan primjer glumice. Skeptična sam, cinik na neki način, i nisam lakovjerna. Sve moram preispitati.

NACIONAL: S kim ste najbolje surađivali? – Bilo je puno dobrih glumaca i ekipa u kojima sam radila. Ali, stvari su najbolje funkcionirale onda kada je režiser znao što točno hoće. Ne, ne trebam tirane za redatelje. Neki naši redatelji su vrlo maštoviti, ali ne znaju kako to ostvariti. Režiser koji je obilježio moju karijeru je Paolo Magelli. Uspješno sam surađivala s Božidarom Violićem, Želimirom Mesarićem, čarobnjakom Vitom Tauferom. Zadovoljna sam, jer sam radila s najboljima. Ako u tvojem životu ne ostavi traga neki značajan čovjek, problem je tvoj. Izdvojit ću dugogodišnju glumačku suradnju sa kolegama iz Drame splitskog HNK, Josipom Gendom i Zdravkom Krstulović. Od mlađih rado surađujem s Brunom Bebić, Snježanom Sinovčić, posebno Milanom Pleštinom. Moj glumački opus nezamisliv je bez Pleštine. Ostvarili smo niz veoma dobrih zajedničkih predstava, primjerice “Tartuffe”, “Buzdu”, sada “Alkestidu”.

NACIONAL: Što mislite, koliko je kulturni život centraliziran u Zagrebu? – Jako je važno da se sve što je značajno ne događa u metropoli, u centru. Centar je uvijek ondje gdje se događaju neke dobre i kvalitetne stvari. Jedan Brešan je ponikao iz malog Šibenika. Milanska Scala nije u Rimu. Ja sam protiv krutosti, centralizacije i inercije u našim gradovima, kojom se čeka i misli da će se sve riješiti nalogom iz metropole. Ja Zagreb obožavam. Kvalitetno sam radila, surađivala, gotovo živjela u Zagrebu. Nikad nisam imala osjećaj da sam zakinuta. Uvijek su mi sva profesionalna vrata bila otvorena. Ja se ne tužim na Zagreb, već osjećam da u mojem gradu nedostaje inicijative i hrabrosti, a ima viška inertnosti i čekanja da Zagreb riješi naše lokalne probleme. Činjenica je da je Split grad Marka Marulića. To je tradicija. Ali to više nije dovoljno. Treba, ne samo u kulturi, Split ponuditi puno više. Ali, Splitu i svim našim gradovima se mora omogućiti da se u takvoj poziciji nađu.

NACIONAL: O tome ste u nekoliko navrata govorili. Osjećate li se kao borac za regionalni razvoj Hrvatske? – Ne, nisam ja ničiji glasnogovornik. Samo glasno razmišljam i kazujem ono što bi bilo pametnije za cijelu Hrvatsku. Ljudi su tijekom ovih godina naučili šutjeti, miriti se sa stanjem. Nekada se nešto i mora pustiti da ide svojim tijekom, jer ne mislim da bih trebala biti ni Che Gevara, ni Rosa Luxemburg. Ali, nikada se ne bismo smjeli pomiriti da je crno postalo bijelo, a bijelo crno. Nikada neću misliti da je pljuvanje na pod ili pljuvanje ljudima u lice nešto normalno. Postali smo sebični i bešćutni prema drugima, na smrti, na gluposti, ni to nije normalno. Nitko neće ništa riješiti umjesto nas. Ja očekujem od ljudi građansku hrabrost u kojoj će otvoreno kazati da je glupost glupost. U Zagrebu političke i gradske strukture imaju puno više volje, ljubavi, možda znanja, kada je u pitanju kultura i umjetnost. Donatori, sponzori se sami nude. U Splitu se, na primjer, nitko nije sjetio glumcima donirati jedan kombi kojim bi odlazili na teren. Nema dovoljno svijesti o tome što je kazalište, umjetnost. To nije jedna predstava, nego cijela estetika. Na djelu je jedan formalizirani, hladni, birokratski, politizirani duh.

NACIONAL: Što je u hrvatskom glumištu zadnjih pet godina ostavilo traga? – Vrlo mi je teško ovog trena to reći. Bilo je izvanrednih predstava. Ako ti dođe jedan Vasiljev, i ako imaš osjećaj da bi to moglo biti nešto vrhunsko, onda se nakon toga otvara problem što ću gledati sljedećih pet godina. Vasiljev je čista ekskluziva. Nema ih puno. Sada kada sam bila u žiriju Međunarodnog festivala u Rijeci, pojavi se Držićev “Skup”, koji je napravio kazališni Mozart Jagoš Markovitz. Pitam se što ću gledati sljedećih pet godina. Možda je to preoštro, ali to je moja impresija o vrhuncima i padovima koji nam se događaju. Mislim da bismo trebali izaći iz narcisoidnosti, ne samo u kazalištu. Trebali bismo prestati biti umišljeni i misliti da smo samo mi nešto. Uvijek kažem da mi možemo biti nešto u odnosu na nekoga. Sam za sebe, to je problematično. Potrebno nam je triježnjenje i otvaranje. Prestanimo biti u sebe zaljubljeni.

NACIONAL: Kakav biste bili intendant HNK kada bi vam se povjerila ta dužnost? – Bilo bi zgodno kada se kod nas u postavljanje intendanata ne bi miješala politika. Imam osjećaj da bih mogla provesti modernizaciju i racionalizaciju HNK po poslovnom uzoru na kuće zapadnog tipa. Nekima se to čini nemogućim, ali problem discipline ili tržišta u kulturi može se riješiti samo ozbiljnim pristupom. Uspostavila bih uzus minimalne ili nikakve pogreške u organizaciji kuće. Usudila bih se započeti s inovacijama i prije donošenja novog Zakona o kazalištu. Kod nas su kazališne kuće povlaštene, po austrougarskom modelu zaštićene, a toliki ljudi po tvornicama ostaju bez posla. Tvrdim da je umjetnički i glumački status kod nas povlašten. To ne znači da smo mi preplaćeni. Kada se zna da masa polupismenih i neškolovanih političara prima silne novce, svatko od nas se s pravom zapita: “A gdje sam tu ja?!” U našim kazališnim kućama se stalno drže maksime da je ljudski griješiti. Da, ali nitko ne bi smio imati pravo tri puta ponavljati istu grešku.

NACIONAL: Što se može reći o vama izvan teatra? – Vjerujem da sam uspjela ostvariti neki sklad između obitelji, umjetničkog i društvenog rada. Mislim da je rijetkost da se u glumačkom zvanju ostvari sklad između obitelji i karijere. Imam sretnu obitelj, mlada sam se udala. Imam kći Ivu koja je student, sin Žan ima svoju obitelj, pa sam baka Luciji i Lovri. Nisam aferaš, ne želim se potpuno žrtvovati teatru, postigla sam osobnu stabilnost. Mene sve zanima. Ne samo teatar. Zanimaju me ljudi, zanima me kako žive. Čitam sve što mogu. Ne pišem knjige.

ZOJA ODAK
Rođena 17. listopada 1947. u Splitu – završila Filozofski fakultet – 1972. dobiva angažman u splitskom HNK, gdje je odigrala više od 100 uloga – dobila brojne nagrade, među kojima ‘Dubravko Dujšin’, ‘Marul’, nagradu na međunarodnom filmskom festivalu u Bergamu, Zlatni lovorov vijenac MES-a, Majska nagrada Društva dramskih umjetnika Hrvatske i dr.

Kazališne uloge: – Hasanaginica, Antigona, Pastorka (’Šest lica traži autora’), Lizistrata, Laura (‘Dundo Maroje’), Klitemnestra, Filomena (’Šjora File’), Elektra, Kitty (‘Kamov smrtopis’), Uršula (‘Rubarske svađe’), Melita (‘Leda’), Trusa (‘Bljesak zlatnog zuba’) i dr.

Filmovi: – ‘Ada’, ‘Priča iz Hrvatske’, ‘Agonija’, ‘Garcia’

TV drame i serije: – ‘Inspektor Vinko’, ‘Ptice nebeske’, ‘Buza’, ‘Adagio’, ‘Tuđinac’